Slobodna igra i razvoj djeteta: što organizirane aktivnosti ne mogu zamijeniti

Balet u ponedjeljak. Engleski u srijedu. Plivanje u petak. I sve to s najboljim namjerama.

Organizirani raspored djece danas često izgleda impresivno. Aktivnosti su raznolike, pažljivo odabrane i vođene s najboljim namjerama. No ono što u takvom rasporedu često nedostaje ne vidi se na prvi pogled.

Organizirana aktivnost nije isto što i igra

Postoji fundamentalna razlika između aktivnosti koju dijete pohađa i igre koju dijete samo pokreće i ta razlika nije samo semantička.

U organiziranoj aktivnosti odrasla osoba definira pravila, strukturu i cilj. Dijete izvršava, prilagođava se, napreduje prema zadanom standardu. To ima svoju vrijednost, ali mozak djeteta u toj situaciji radi nešto sasvim drugačije nego kad dijete samo odlučuje što će se igrati, s kim, po kojim pravilima i što se događa kad se pravila promijene.

Istraživanja pokazuju da slobodna, nestrukturirana igra razvija pažnju i otpornost na stres na način koji vođene aktivnosti ne mogu u potpunosti zamijeniti.

Pažnja

Kada govorimo o pažnji kod djece, često mislimo na sposobnost zadržavanja fokusa na zadatku koji dolazi izvana. No pažnja koja ima dugoročnu vrijednost razvija se drugačije. Razvija se onda kada dijete samo bira na što će usmjeriti svoju pozornost, kada se zadrži u aktivnosti jer ga ona zanima i kada se vraća istom problemu bez vanjskog poticaja.

Slobodna igra upravo to omogućuje. Dijete prati vlastitu znatiželju, a ne unaprijed zadani smjer. Uči ostati u nečemu što nije strukturirano, što nema jasan početak i kraj i što zahtijeva da samo održi kontinuitet.

To je vrsta pažnje koja se ne može izravno trenirati kroz vođene aktivnosti, jer ne nastaje iz zahtjeva, nego iz unutarnjeg interesa.

Socijalne vještine

Grupne aktivnosti pod nadzorom odrasle osobe nude socijalni kontakt, ali ne i socijalni trening u punom smislu.

Kada odrasla osoba raspoređuje uloge, rješava konflikte i određuje tko je na redu, djeca ne uče kako se to radi, već primaju gotova rješenja. Slobodna igra funkcionira potpuno drugačije. Kada se djeca sama dogovore oko pravila, netko mora popustiti. Kada se nešto raspadne, rješenje se mora pronaći bez posrednika. Kada se netko osjeća isključeno, dinamika se mora nekako razriješiti.

To su situacije koje su ponekad neugodne, ali upravo one grade socijalne kompetencije jer su nepredvidljive i nestrukturirane. Dijete koje je prošlo kroz tisuće takvih malih socijalnih pregovora u igri razvija, prema istraživanjima, naprednije strategije rješavanja konflikata, uključujući sposobnost empatije, perspektive i nagodbe, puno prirodnije nego ono koje takve situacije uglavnom rješava uz asistenciju odraslog.

Emocionalna regulacija

Slobodna igra nije uvijek ugodna. Planovi se mijenjaju, dogovori pucaju, nešto ne ide kako je zamišljeno. U takvim trenucima dijete dolazi u kontakt s frustracijom.

Ako odrasla osoba odmah intervenira i rješava situaciju, dijete ne prolazi kroz taj proces. Ako ostane u situaciji dovoljno dugo da pokuša pronaći rješenje, uči nešto drugo.

Uči da neugoda nije kraj aktivnosti. Uči da se može oporaviti i nastaviti. Uči da ne mora odustati čim nešto postane teško.

To su iskustva koja se ne mogu prenijeti objašnjenjem. Ona se moraju dogoditi.

Što se događa kad je sve strukturirano

Problem ne nastaje zato što dijete ide na aktivnosti.

Problem nastaje kada za sve ostalo više ne ostane prostor.

Kada svaki slobodan sat dobije svrhu, cilj i strukturu, dijete gubi priliku biti samo sa sobom, s vlastitim idejama i vlastitim tempom.

U takvom rasporedu nema mjesta za dosadu, a upravo je dosada često početak igre. Bez tog prostora dijete ne razvija odnos prema vlastitom unutarnjem svijetu. Ne uči kako započeti, kako održati i kako završiti nešto što nije zadano izvana.

Prostor koji igru omogućava ili onemogućava

Vrijeme za igru nije jedini preduvjet. Jednako je važno kakav je prostor u kojem dijete boravi.

Ako dijete ne može samostalno doći do stvari, ako ne može promijeniti poziciju, ako prostor ne odgovara njegovoj visini i mogućnostima, igra ostaje ograničena.

Dijete tada ne bira što će raditi, nego se prilagođava onome što mu je dostupno.

S druge strane, prostor koji je prilagođen djetetu otvara mogućnosti. Dijete može samo započeti aktivnost, mijenjati je, napustiti i ponovno joj se vratiti.

U takvom okruženju igra ne treba dodatni poticaj. Ona se događa prirodno.

Pravo pitanje

Pitanje nije treba li dijete imati aktivnosti. Pitanje je ima li, uz njih, dovoljno vremena i prostora u kojem može biti pokretač vlastitog iskustva.

Prostor u kojem ne prati zadani cilj, nego istražuje, gradi i mijenja.

Jer upravo u tom prostoru nastaju oni dijelovi razvoja koji se ne mogu planirati, organizirati niti ubrzati.

Izvori: Burdette, H. L., & Whitaker, R. C. (2005). Resurrecting free play in young children: Looking beyond fitness and fatness to attention, affiliation, and affect. Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, 159(1), 46–50.

Gray, P. (2011). The decline of play and the rise of psychopathology in children and adolescents. American Journal of Play, 3(4), 443–463.

Goble, P., & Pianta, R. C. (2017). Child-managed activities and self-regulation development. In Frontiers in Psychology research review.