"Nemoj!" Koliko puta to kažemo, a da ni ne primijetimo?

U šetnji parkom često čujem roditelje kako djeci govore "nemoj": nemoj se penjati, nemoj skakati, nemoj se spuštati unazad, nemoj se zavlačiti ispod toga...

I svaki put u meni zazvoni pitanje: što djeca danas uopće smiju?

Djeca imaju urođenu potrebu za kretanjem. Njihova tijela traže pokret, energija im traži izlaz. Kretanjem ne troše samo višak energije, nego razvijaju ravnotežu, koordinaciju, snagu, ali i svjesnost o vlastitom tijelu i prostoru oko sebe. Svaki skok, uspon i provlačenje za njih je mali projekt samopouzdanja i snalažljivosti.

Ne pišem ovo s visoka, na kraju krajeva, i ja sam mama. I meni izleti "nemoj" iz usta prije nego što stignem razmisliti. Ponekad zato što me strah, ponekad jer sam umorna i nemam snage još jednom skidati blato s hlača, ponekad jer samo želim da se ništa ne zakomplicira. Ali sve češće pokušavam stati, uzeti sekundu i pitati se: je li ovo stvarno opasno? Ili je samo neuredno, bučno, naporno za mene?

Ne kažem da trebamo pustiti djecu da se bacaju s visine ili skaču pred aute, naravno da ne. Naša uloga je zaštitnička i moramo im jasno postavljati granice. Ali ona uključuje i povjerenje, da mogu, da znaju, da će naučiti. Jer ako im stalno govorimo da ne smiju, kako će ikad saznati da mogu?

U Oasis Cubeu vjerujemo u slobodu kretanja i istraživanja. Naši kreveti, baš poput pravog parka, pozivaju na penjanje, zavlačenje, povlačenje, skrivanje, razvijanje mašte i tijela istovremeno. Ne zato što želimo da djeca skaču po krevetima, nego zato što želimo da kroz svakodnevni prostor rastu, u svakom smislu.

Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo početi malim stvarima, jednim "možeš" umjesto "nemoj".