Dosada kao početak igre: zašto djetetu vani ne treba puna torba igračaka

Svim roditeljima je poznat ovaj scenarij. Pakiraš torbu za druženje u parku i misliš si, uzet ću još i ovo, da ne bude dosadno... i ovo, za svaki slučaj... i ono, jer ga zadnji put nije htio ni pogledati kod kuće. Na kraju u parku otvoriš torbu punu igračaka s kojima se dijete ionako igra svaki dan kod kuće.

I onda se dogodi ono što se zapravo najčešće dogodi. Dijete će se možda i igrati autićem, na isti ili sličan način kao kod kuće, i to je sasvim u redu. Ali ako mu ostavimo prostora, ono može i samo uzeti nekoliko kamenčića i granu i od toga smisliti nešto svoje, neku figuru, neku priču, neku igru koju mu nitko nije unaprijed osmislio.

Ta prilika ne dolazi od toga što smo mu ponudili više opcija u torbi. Dolazi od toga što smo mu ostavili dovoljno praznog prostora, vremenski i sadržajno, da samo posegne za onim što ima pred sobom.

Zašto štap radi više od igračke

Igračka kod kuće najčešće ima jednu, unaprijed određenu funkciju. Auto se vozi, figurica hoda, lopta se baca... i dijete tu funkciju nauči prilično brzo, nakon čega igračka gubi na privlačnosti.

Predmeti bez gotove namjene rade suprotno. Kamenčić, štap ili grana nemaju ugrađenu uputu za uporabu pa dijete samo mora odlučiti čemu će poslužiti. I ta odluka se svaki put može promijeniti. Isti štap tako jednog dana postane mač, drugog dana žlica za miješanje blata, trećeg mjerni instrument za dubinu lokve. Istraživanja koja uspoređuju vrste igračaka pokazuju da upravo ta vrsta otvorenosti, gdje predmet ne diktira što se s njim radi, potiče bogatiju, samostalniju igru nego predmet s jednom, unaprijed zadanom svrhom.

To je i razlog zašto djeca, kad im damo priliku, rado posegnu za sadržajem parka, ne zato što im nešto nedostaje, nego zato što im predmet bez gotove namjene ostavlja više prostora da sami odluče što će s njim.

Dosada nije problem koji treba riješiti

Instinkt roditelja je razumljiv, ne želimo da se dijete dosađuje pa unaprijed spakiramo dovoljno da tog trenutka nikad ne bude. No dosada kod djeteta nije prazan hod koji treba popuniti, ona je trenutak neposredno prije nego što nešto počne.

Istraživanja o dosadi i kreativnosti pokazuju da razdoblje bez jasnog zadatka tjera um da sam potraži čime će se pozabaviti, i da su ideje do kojih se tako dolazi često originalnije nego kad je zanimacija ponuđena unaprijed. Kad djetetu odmah damo igračku, mi smo riješili dosadu umjesto njega. Kad pustimo da dosada postoji, dijete samo mora odlučiti što će s trenutkom pred sobom, a upravo ta odluka je početak igre.

Sljedeći put kad pakiramo torbu

Ne treba prestati nositi baš ništa, dijete ponekad zaista treba loptu ili bicikl, i to je u redu. Ali vrijedi si postaviti pitanje prije nego što nešto ubacimo u torbu: hoće li ovo dijete stvarno tražiti, ili ga nosimo zato što nama tako izgleda sigurnije, lakše, praktičnije.

Neka mu ponekad bude dosadno prvih par minuta. Neka mu bude sasvim normalno da zanimaciju pronađe u onome što je već tamo, u štapu, u tri kamenčića, u malo zemlje, a ne u onome što smo mi ponijeli. To nije zapostavljanje. To je prostor u kojem dijete samo odlučuje čime će se igrati, umjesto da bira između opcija koje smo mu unaprijed odabrali.

Izvori:

Sosa, A. V. (2016). Association of the type of toy used during play with the quantity and quality of parent-infant communication. JAMA Pediatrics, 170(2), 132–137.

Mann, S., & Cadman, R. (2014). Does being bored make us more creative? Creativity Research Journal, 26(2), 165–173.

Fjørtoft, I. (2004). Landscape as playscape: The effects of natural environments on children's play and motor development. Children, Youth and Environmental Studies, 14(2), 21–44.