Strpljenje i povjerenje su ključni

Koliko puta ste se uhvatili da svom djetetu govorite "pazi"?

To su one sitne, automatske opomene koje izgovaramo kada vidimo da dijete trči, penje se ili istražuje svoju okolinu na način koji nam djeluje potencijalno opasan. No, jeste li se ikada zapitali kakav utjecaj te riječi imaju na dijete i njegov razvoj?

Naravno, kao roditelji, želimo zaštititi svoju djecu. Naš instinkt nas vodi prema tome da ih upozorimo na opasnosti i osiguramo da ne dožive ozljede. No, u toj silnoj želji da ih sačuvamo, ponekad nesvjesno kočimo njihov prirodni razvoj.

Svaki put kada prekinemo njihovu igru upozorenjem "pazi", događaju se sljedeće stvari:

1. Remetimo djetetovu koncentraciju – Dijete koje je u potpunosti usmjereno na svoju aktivnost može se zbuniti i izgubiti fokus. Paradoksalno, upravo taj prekid može dovesti do nespretnosti i eventualnih padova ili ozljeda. Kada se to dogodi, lako zaključimo: "Vidiš, jesam ti rekao/rekla!", no istina je da je naša intervencija možda i pridonijela nesigurnosti u pokretima.

2. Stvaramo nepotrebne strahove – Ako dijete već osjeća da ima kontrolu nad onim što radi, a mi ga upozoravamo bez konkretne prijetnje, može zaključiti da postoji neka opasnost koju samo mi vidimo. Dugoročno, ovo može dovesti do razvoja strahova i nesigurnosti u vlastite sposobnosti.

3. Utječemo na djetetovu sliku o sebi – Dijete koje stalno sluša upozorenja može početi sumnjati u svoje sposobnosti. "Ako mama ili tata misle da ne mogu, možda stvarno ne mogu?" Na taj način, umjesto da gradimo njihovo samopouzdanje, mi ga nesvjesno rušimo.

4. Onemogućavamo prirodan proces učenja – Neuspjeh je sastavni dio razvoja. Padovi, sitne ogrebotine i frustracije važn su dio iskustva jer dijete kroz njih uči kako poboljšati svoju koordinaciju, snalažljivost i vještine rješavanja problema. Ako ih previše čuvamo, zapravo im oduzimamo priliku za učenje.

Kako možemo podržati djecu bez pretjeranog upozoravanja?

Umjesto da automatski izgovorimo "pazi", probajmo promijeniti pristup. Umjesto da ih upozoravamo, možemo ih potaknuti na promišljanje pitanjima poput: "Jesi li se dovoljno dobro primio/primila?" ili "Kako ćeš se spustiti kasnije?". Na taj način, ne prekidamo njihov tok misli, već ih potaknemo na razmišljanje o vlastitoj sigurnosti.

Također, važno je vjerovati djetetu. Djeca su puno sposobnija nego što ponekad mislimo. Ako im damo priliku da sama istražuju, donosimo odluke i snalaze se u prostoru, gradimo njihovo samopouzdanje i sposobnost rješavanja problema.

Strpljenje je ključ

Djeca trebaju prostor i vrijeme za razvoj. Ponekad će se spotaknuti, pasti, možda se i rasplakati, ali iz svake takve situacije izlaze jača i sigurnija u svoje sposobnosti. Na nama je da budemo prisutni, ali ne i pretjerano zaštitnički nastrojeni.

Pustimo ih da se kreću, istražuju i iskušavaju vlastite granice. Budimo strpljivi, vjerujmo im i pružimo im slobodu da sami dođu do rješenja. Na taj način, ne samo da podržavamo njihov fizički i kognitivni razvoj, već im pomažemo da izrastu u samopouzdane, snalažljive i kreativne pojedince.